KATOLIČKA VJEROISPOVIJEST
Za katolike smrt je shvaćena kao konačni susret s Bogom. Bez obzira koliko taj smrtni rastanak bio žalostan, postoji nada za ponovnim susretom s bližnjima kod Boga.
Po običajima kada nastupi smrt u ruke umirućeg stavlja se zapaljena svijeća i drži sve dok ne izdahne. Kada izdahne, svijeća se ugasi, mrtvacu se zaklope oči. Upali se nova svijeća kako bi se duši osvijetlio put na onaj svijet. Pokojnik se pere, muškarac se i brije, a zatim oblači u unaprijed pripremljenu (obično najbolju) odjeću. Tijelo se stavlja u kovčeg i prekriva bijelim tkaninama. Okolo se poslože stolice za sjedenje. Žene oblače crninu. Sa svećenikom se dogovara termin sahrane.
Stari katolički običaj je održati bdjenje uz pokojnikov odar. Smisao je dubok, jer pohvalno je moliti se uz pokojnika do njegove sahrane. Bdjenje se može održati uz pokojnikovo tijelo u kapeli, obližnjoj crkvi ili u obiteljskoj kući. Uz odar pokojnikova rodbina i prijatelji donose vijence ili cvijeće i pale svijeće. Vijenac i cvijeće izražavaju ljubav i poštovanje prema pokojniku, a paljenje svijeća uključuju molitvu za svjetlost vječnu. Uz pokojnikov lijes dolazi svakako i drveni nadgrobni križ.
Obred sahranjivanja
Obred sahranjivanja u starokatoličkoj crkvi svakako je popraćen i običajima. Obred se sastoiji od tri dijela. Prvi dio obreda odvija se na mjesto gdje se drži pokojnik, gdje svećenik blagoslovljenom vodom poškropi lijes pokojnika i izgovara molitvu odrješenja od grijeha pokojnika. Drugi dio obreda odvija se ispred mjesta drzanja pokojnika(ispred kapele, crkve ili kuće) pred svim ostalim ljudima koji su došli na ispraćaj. U molitvi svećenik poziva sve da mole za dušu preminule sestre ili brata kako bi dobri Bog primio njezinu ili njegovu dušu u svoje Kraljevstvo. Nakon molitve obično se pročita odlomak iz Evanđelja, nakon čega pogrebna povorka kreće prema grobnom mjestu.
Nekoliko žena ostaje kod kuće pripremiti sve za KARMINE (običaj da se po povratku sa pokopa, a nakon mise „zadušnice“ ljudi počaste jelom i pićem). Lijes se stavlja na kola, formira se povorka – najprije muškarac koji nosi crkveni križ, svećenik pa kola s lijesom, a za njima najbliža rodbina pa ostali. Treći dio obreda odvija se nad grobom. Svećenik blagoslivlja grob gdje će biti pokopani posmrtni ostaci pokojnika. Taj blagoslov groba je vrlo važan jer se vjeruje da je to mjesto sada zaštićeno Božjom rukom. Svećenik u obredu sahrane kaže na kraju „Sjeti se čovječe da si prah i da se u prah vraćaš“.
Katolička Crkva dopušta obdukciju leševa kao moralno dopušteni čin iz razloga zakonske sudske istrage ili naučnog istraživanja. Crkva također dopušta spaljivanje mrtvih tijela (kremiranje). Obitelj poslije smrti svojeg člana određeno vrijeme iskazuje žalost vidljivim znacima u odijevanju i ponašanju (odricanjem od veselja i zabave, nošenjem crnine ili pak bjeline).
Običaji nakon sahrane
Običaj je da se molitvama može pomoći dušama pokojnika. Najsavršenija molitva je Sveta misa. Zato redovno nakon sahrane svećenik u prisustvu obitelji i prijatelja u crkvi služi Svetu misu zadušnicu. Mise za pokojne su uobičajene i članovi obitelji ih često naručuju za svoje pokojne.
U nekim krajevima se mise za pokojne počinju služiti osmog dana nakon smrti pokojnika, pa potom tridesetog dana. Postoje i mise za pokojne, koje svećenik služi svaki dan kroz jedan mjesec koje se zovu “gregorijane” ili Gregorijanske mise.